Secesija u Osijeku nije samo stil i razdoblje, prepoznatljivo po urešenim fasadama u starom osječkom centru, nego se ona projicira u gradskom pejzažu i planskom razvoju krajobraznog uređenja. Početak novog doba, prijelaz iz 19. u 20.stoljeće, u mittel Europi probudio je secesiju - osamostaljenje u kulturi, umjetnosti, ojačao građanski štih, te je i na ovim našim prostorima unio finoću u oblikovanje svakodnevnice i životnog okruženja. Osijek je, također, u to doba bio na vrhuncu svoje ekonomske, kulturne i gospodarske moći, što se odrazilo na duhovnu moć, porast standarda i sveopći društveni život grada. Osječka secesija je po uzrocima i motivima u arhitekturi najbliža bečkoj i peštanskoj, a projekte za većinu prepoznatljivih secesijskih kuća izradili su arhitekti Ante Slaviček, Franjo Dlouhi, Ðuro Hoffman, Arnold Aksman, Vancaš, Hofbauer i njihovi suvremenici. Uz pomoć Društva za poljepšavanje grada Osijeka, kojega su 1891. godine osnovali arhitekti, ugledni građani, umjetnici i industrijalci, u to je vrijeme izrađen gradski dokument pod nazivom Građevinski red. Svojim je sadržajem točno određivao način uređenja prostora između i ispred novoizgrađenih zgrada, potrebne vrtlarske radove, pa i način izvođenja pojednih ograda.

Deset secesijskih dama s kamelijama

Najljepši osječki secesijski kompleks je niz reprezentativnih kuća u današnjoj Europskoj aveniji, širokoj ulici obostrano opasanoj ostacima drvoreda lipa. Ove su kuće sastavni dio zaštićenih dijelova Osijeka, ujedno i najvredniji primjerci secesije. Službeno su u arhivskoj građi zabilježene kao kuća Sekulić, kuća Schmidt, Kuća Spitzer, Kuća Kastenbaum-Korsky, Kuća Sauter, Kuća Najer, Kuća Povischil, Kuća Gilming-Hengl, a mi neke više prepoznajemo po današnjoj funkciji: gradska knjižnica, KBO - očni odjel, KBO - dječja psihijatrija...Ono što je ove kuće činilo posebnima jesu njihovi predvrtovi, kao sastavnice partera, spojevi sa drvoredom, koji se na kraju ulice nastavljao u perivoj i na kraju raširio u veliki park, najstariji po nastanku Generalski vrt, odnosno nekadašnji Park kulture, a današnji Perivoj kralja Tomislava.

Predvrtovi su imali i estetsku i ekološku funkciju, te su zajedno sa uličnim ogradama činili nerazdvojiv mikroambijent. Osim što su uređivani planski, sa karakterističnim secesijskim ornamentima geometrijski šišanog grmlja, u njima su se sadilo cvijeće koje danas možemo vrlo rijetko pronaći očuvane unutar dvorišta ostalih starih gradskih vila i kuća u Gornjem i Donjem gradu: veliki ružičasti božur, hortenzija, majska ruža, bidermajer ružice penjačice, zimzeleni buksus (bukcuš), vrtni bršljan, plave i bijele perunike, potočnice, zlatni i bijeli ljiljan, neven, bosiljak, smilje, muškatli, georgine, lepe kate, noćne frajle i lepi dečki.....Željezne ograde, koje su dijelile kućni prostor od uličnog, također su ornamentikom bile usklađene sa predvrtovima, pa se na na nekim ogradama još prepoznaju vitice, lišće, rascvjetani pupoljci, stilizirane ruže.

Danas kada prolazimo ovom ulicom, u predvorištima kuća možemo zapaziti samo zapuštene i zarasle travnjake, nešto niskog grmlja, poneko crnogorično stablo. Teško da bi neki turist, ako nije došao u Osijek sa predznanjem iz povijesti, mogao prepoznati da je u vrijeme intenzivnog gospodarskog i prometnog razvoja grada, prije stotinjak godina, razvijana kultura stanovanja kroz održavanje jedinstva kuće i vrta. To jedinstvo kuće i vrta suvremenoj ženi i čovjeku je teško razumljiv pojam, no, on pretpostavlja poštivanje jedinstva oblika i materijala, odnosno uvažavanje principa etike i estetike u svakodnevnom životu.

No, kako je Osijek i njegova okolica smješten na vrlo interesantnom geopolitičkom mjestu, stanovništvo je često izloženo demografskim promjenama, promjenama stilova i ideologija. Kako se izmjenjivala funkcija pojedinih kuća i stanari u njima, naročito unazad 20-tak godina, tako su i predvrtovi gubili funkciju. Posljednje intervencije u uređenju fasada osječkih secesijskih bisera u Europskoj aveniji, popravke ograda i čišenje predvrtova organizirala je gradska uprava uz financijsku i stručnu pomoć tadašnjeg Konzervatorsko-restauratorskog zavoda, dalekih 80-tih godina prošlog stoljeća.

Osamljene ljepotice

Osim lijepih secesijskih kuća u Europskoj aveniji, u doba secesije izgrađene su i mnoge pojedinačne gradske vile, koje imaju istu povijesnu vrijednost, ali malo manje sreće.I njihove su fasade urešene štukomalterom s motivima slavonskih polja i rijeka, ograde izgrađene u istoj radionici majstora Anshaua, a predvrtovi i vrtovi još u tragovima čuvaju secesijsku vrtnu arhitekturu, poput Vile Batory u Radićevoj ulici, te ulicama koje izlaze na park Krešimira IV. i nekadašnji Ružičnjak, na ulazu u Tvrđu. Manje je poznato da među zapuštenim mikroambijentima tih kuća ima vrlo vrijednih elemenata u čiju obnovu valja ulagati novce, jer mogu postati prava turistička atrakcija.

Primjerice, gradska uprava jednog srednjoeuropskog i Osijeku bratskog grada, problem zapuštanja vrijednih krajobraznih mikroambijenata riješila je financijskom i tehničkom potporom stanarima i vlasnicima takvih kuća. Financijska potpora bila je namjenjena projektima obnove vrtova i predvrtova, a tehnička u postavljanju rešetkastih vrata na ulaze u kućna dvorišta, radi slobodnog pogleda zainteresiranih posjetitelja u obnovljene i uređene dijelove secesijskih vrtova. Dakako da su izvođači ovih „prozirnih“ vrata pazili da ne povrijede privatnost stanara i korisnika dvorišta, vrta i kuća.

Perivoji

Za razliku od parkova, perivoji su prostori unutar prirodnog okruženja, na neujednačenoj konfiguraciji tla, planski dotjerivani sadnjom ukrasnih biljaka i stabala, izgradnjom šetnica i puteljaka, postavljanjem klupa i manjih i većih paviljona, instaliranjem fontana i postavljanjem dekorativnih skulptura.

U Hrvatskoj su se perivoji očuvali kao povijesno-estetsko-ekološki prostori, koji imaju dosta zajedničkog sa poznatim perivojima u Europi, jedino što su prostorno i sadržajno siromašniji nego Englisher Garten u Münchenu, ili Regent's Park u Londonu! No, s gledišta vrijednosti bioraznolikosti, pa i umjetničkog oblikovanja prostora, možemo se ravnopravno uspoređivati s europskim perivojima. Tako je vrijedno, uz ostale, spomenuti perivoj Maksimir u Zagrebu, perivojni krajolik u Lipiku kao najvrjedniji primjer lječilišta u Hrvatskoj, Vrbanićev perivoj u Karlovcu, Jagićev perivoj u Varaždinu, a bez konkurencije su perivojno-arhitektonska rješenja i arboretuma izgrađenih u Opatiji, jedinstvenom biseru među klimatsko-lječilišnim mjestima na Jadranu, pa i na Mediteranu. U vrijeme oblikovanja perivoja u hrvatskim gradovima su osnivana društva za poljepšavanje koja su čuvala i educirala građane o potrebi perivojnog i parkovnog uređenja, te prikupljala novce i dobrovoljne priloge u te svrhe. Tako se bilježe osnivanja u Splitu (1810. g.), a u Opatiji, Karlovcu, Varaždinu, Osijeku i još nekim gradovima takva se društva formiraju između 1885. i 1899. godine.

Današnje stanje perivoja najviše ovisi o brizi lokalnih vlasti, ali i državnih institucija, ukoliko su zaštićena kulturno-povijesna baština. Perivoji koji su preživjeli 100 ili više godina, zahvaćeni su urbanizacijom i uglavnom imaju devastiranu floru i izmjenjenu faunu, posebno ptičji svijet. Neki su i sasvim nestali, pa se njihova povijesna vrijednost bilježi samo u gradskim arhivima, a neki su, poput perivoja u Lipiku, osakaćeni i nepovratno uništeni za vrijeme Domovinskog rata.

Regimentski ili Pukovnijski vrt, Pukovnijska bašta, Park kulture ili Perivoj kralja Tomislava

Prostorno najveća i jedinstvena perivojna površina u gradu Osijeku pružila se uz rijeku Dravu, počevši od starog centra Gornjeg grada, a završivši na ostacima bedema barokne Tvrđe. Perivoj kralja Tomislava konstruiran je 1809. godine, po idejama tadašnjeg vojnog zapovjednika Tvrđe, pukovnika Volkmanna. Nakon zadnjih urbanističkih intervencija u parteru perivoja šezdesetih godina 20-tog stoljeća (izgradnje nebodera Drava, poslovne zgrade Elektroslavonije, veslačkog kluba Iktus te pridruženih im parkirališta) od 1973. godine perivoj, tadašnjeg naziva Park kulture, zaštićeni je spomenik prirode - kategorija spomenika parkovne arhitekture. Prostire se na 63.567 četvornih metara i najstariji je objekt vrtne arhitekture u centru grada. Zahvaljujući tadašnjem stanju perivoja, ali i dvadestak očuvanih parkova i aleja, grad Osijek je bio trostruki dobitnik Vjesnikove Zelene vrpce (1978., 1980. i 1982.).

U stručnom radu „Perivoj kralja Tomislava u Osijeku-povijesno prostorna analiza perivoja od nastanka do 1945. godine“, autor Tihomir Jukić objasnio je povijesni nastanak ovog vječno zelenog prostora koji je oduvijek, pa i dandanas, spajao dva razdvojena dijela jednog grada – civilni i vojni. Dakle, od trenutka izgradnje Tvrđe kao vojnog kompleksa kojeg su započeli Turci, a završili Austro-Ugari, taj prostor je bio „zelena zona“. Nakon odlaska posljednjeg vojnika iz Tvrđe i uspostave civilne vlasti u 19. stoljeću, srušeni su i dijelovi vojnih zidina i drvenih objekata, te je počelo oblikovanje perivoja. Kako je mijenjao nazive (Regimentski vrt, Pukovnijski vrt, Tomislavljev perivoj, Park kulture), mijenjao se i njegov oblik i veličina. Tek 20-tih godina 20-tog stoljeća formirali njegovi konačni gabariti.

Detaljan opis perivoja kralja Tomislava predočen je Vodiču po Osijeku (prototipu turističkog vodiča!?) iz 1893. godine: „Tik do sklizališta je pukovnijski vrt, vrlo liepo i ukusno uredjen sa hladovitimi drvoredi, umjetno gojenim cviećem, domaćim i stranim. U vrtu je gostiona s plesnom dvoranom, tu ima ljeti i slastičarnica i sodičarnica ... Vojnička glazba svira od svibnja do studenog ... utorkom i petkom poslie podne od 5 do 6 u pukovnijskom vrtu.“.

Vojnička glazba koja se spominje u ovom Vodiču, svirala je u paviljonu, sličnom onome koji i danas postoji na zagrebačkom Zrinjevcu. Paviljon je izgrađen 1812. godine, a srušen je 1973. godine zbog dotrajalosti i zapuštenosti. Lokacija paviljona bila je u zapadnom dijelu perivoja.

Jedini osječki perivoj lagano umire

Za vrijeme Jugoslavije perivoj se zvao Park kulture. Na njegovoj uličnoj, južnoj strani bio postavljen monumentalni antifašistički spomenik, okružen rundelama cvijeća i održavan, unutar perivoja izgrađena su dječja igrališta koja su se uklopila u okoliš. No, protupropisno su širili teniski tereni nadovezujući se na nekadašnje terene s početka 20-tog stoljeća, te betonirali dijelovi travnjaka za rekreacijsku košarku, kuglanje i odbojku. Uništavanje perivoja nastavilo se i tijekom trajanja Domovinskog rata. Početkom 2000. godine srušen je veliki broj stabala kestena unutar glavne šetnice, kako bi se izgradilo natkrovlje za proširene terene privatne teniske škole. Na intervenciju građana i pritisak medija gradske su vlasti morali ukloniti građevine, ali štete unutar perivoja nisu nikada sanirane.

Danas osječani i posjetitelji Osijeka ne mogu zamisliti da je krajem 80-tih godina prošlog stoljeća u perivoju obitavalo oko 100 biljnih zajednica, a 1996. godine izbrojano je 80 biljnih vrsta. Glavni su sastojci bili lipa, divlji crveni i bijeli kesten, javor i crni orah. Od grmlja i niskog raslinja najčešći su svakojaki cvjetni i zimzeleni grmovi, poput tise, šipkove ruže, šimšira, jasmina i drugih. Travnjaci su imali livadski sadržaj, unutar kojih su oblikovane rundele sezonskog cvijeća. Mreža šljunčanih staza i stazica pratila je drvorede ili išla između njih, ali je i pratila konfiguraciju tla perivoja, spuštajući se prema Tvrđi ili šetalištu uz rijeku Dravu.

Iako je 1996. godine gradska uprava izradila stručnu Studiju zaštite i obnove Perivoja kralja Tomislava, to nikada nije realizirano. Tijekom 2003. godine u Osijeku je pokrenuta građanska inicijativa za obnovu i obilježavanje šetnice unutar perivoja, posvećene osječkom boemu i pjesniku Saši Benčeku, koji je upravo na toj stazi ispjevao poznatu pjesmu osječkim prekrasnim parkovima. No, inicijativa nije naišla na odobravanje gradskih vlasti. Niti 2006. godine, kada je osnovana Agencija za upravljanje zaštićenim prirodnim vrijednostima Osječko-baranjske županije, nije uspio pokušaj ulaganja i stručne obnove toga perivoja.

Očuvanje povijesno-kulturno-ekoloških vrijednosti i stvaranje uvjeta za ljepši i zdraviji grad obilježje je visoke razine građanske svijesti te estetske i urbane kulture gradske uprave. To je pretpostavka i za pozitivan dojam koji bi dobio neki posjetitelj Osijeka, šetajući kroz Perivoj kralja Tomislava, Stazom Saše Benčeka, čitajući njegovu pjesmu o osječkim parkovima, otisnutu na info-turističkom panou postavljenom uz stazu.

Parkovi, parkovi moga grada

Parkovi su u svim velikim gradovima svijeta sastavnica kvalitete življenja. I u nas su parkovni prostori nekada imali fontane i umjetničke skulpture, dječje ljuljačke, tobogane, ptice pjevice i vjeverice u krošnjama visokih stabala. Imali su i upozoravajuće table: „Pozor! Ne gazi cvijeće! Park je naše dobro-čuvajmo ga!“.

U Osijeku su se gradili vojni, sakralni, bolnički, javni i privatni parkovi. Vrlo je malo preživjelih, baš i nisu u održavanom stanju, a unatrag 20 godina Osijek nije dobio niti jedan novi. Na povijesnim kartama Osijeka s početka 18. stoljeća vide se velike zelene zone oko vojnog naselja Tvrđe. Najveći park bio je Gradski vrt, izgrađen 1750. godine, a drugi po veličini Generalski vrt. Dakle, oni su preci današnjih parkova. Krajem 18. i početkom 19. stoljeća napredovala je gradnja kuća, palača, gradskih vila i javnih objekata u središtu Osijeka, te je oduzeto dosta prostora od vrtova i perivoja u Gornjem i Donjem gradu. No, već se u drugoj polovici 19. stoljeća formiraju se novi parkovni ambijenti oko dvorca grofova Pejačevića, zgrade Sirotišta na Vidikovcu, unutar Bijele vojarne, niza gradskih vila osječkih veleposjednika poput Otona pl. Pfeiffera, obitelji pl. Herman, Adamovič, Kapucinski vrt unutar posjeda crkve Male braće kapucina, u središtu Osijeka. Godine koje su slijedile donosile su sve bogatiju gradsku zelenu matricu, a zbog trgovačkog i industrijskog razvoja Slavonije i Osijeka sve je više stranaca koji su posjećivali ovo područje, ali i Osječana koji su odlazili u druge krajeve. Tako je dolazilo i do „razmjene“ kreativnih ideja: preslikavaju se francuski, talijanski, engleski stilovi parkova i šetališta, razvija se kultura predvrtova i uživanja u ljepotama cvjetnih rundela i novozasađenih aleja lipa, kestena i jablanova. Doba secesije ostavilo je neizbrisiv trag u kasnijem krajobraznom i hortikulturnom njegovanju osječkih zelenih površina.

Početkom 20. stoljeća grade se novi parkove, poput Zrinjevca (1914. godine) u samom središtu grada. Premda u tom parku i danas živi nekoliko stabala iz vremena stvaranja Zrinjevca, taj je park preživio temeljite devastacije: u 2. svjetskom ratu demolirala ga je saveznička avionska bomba, a 70-tih godina 20-tog stoljeća njegovu je južnu stranu uništila izgradnja betonske sportske dvorane, koja još uvijek „krasi“ zapušteni park.

Nakon 2. svjetskog rata Osijek se izgrađivao i širio stvarajući velika stambena naselja, koja u svojim sadržajima imaju i parkovnu arhitekturu. Postojeći parkovi zadržavali su svoje stanje, uz povremenu renovaciju i dodavanje umjetničkih djela suvremenih umjetnika - od modernih skulptura do monumentalnih klasicističkih spomenika. Između 1950. godine i 1980. godine kreirano je i nekoliko malih parkovnih oaza koje danas više ne postoje, jer su prenamjenje u građevinska zemljišta, ili su im dijelovi oduzeti za parkirališta, biciklističke staze i slično. To se dogodilo sa parkom na Trgu Marina Držića (iza današnje konkatedrale), parkom kneza Branimira ili parkom kneza Držislava, Gimnazijskim parkom u Tvrđi i drugima.

Neki su parkovi obnovljeni te im je data javna uloga, poput parka na Gajevom trgu, koji je nesuđeno gradilište Isusovačke crkve, čija je gradnja zaustavljena odlukom gradskih vlasti nakon završetka 2. svjetskog rata. Danas je to popularni park Tržnice, odnosno Pijačni park, koji pruža hladovinu i „tampon“ zelenu zonu od vrlo frekventne gradske prometnice.

U parkove, perivoje i aleje nakon Domovinskog rata gradske vlasti Osijeka minimalno ulažu, a neki su se manji parkovi unutar gradskih naselja zadržali isključivo zbog intervencija građana Osijeka, koji su branili te površine od nemuštih odluka gradskih vlasti o sječi i prenamjeni površina. Tako su sačuvani park Vidikovac na obali Drave, povijesni ostatak velikog parka oko zgrade Sirotišta Huttlera, Kohlhofera i Monspergera, te Park mladenaca. Park mladenaca, odnosno gusti borovik star 30-tak godina, nasuprot Dravskog mosta, uz tramvajsku prugu koja spaja Gornji i Donji grad, građanska je inicijativa nekadašnjeg mjesnog odbora, da tek vjenčani bračni parovi posade mlade borove na rubu novoizgrađenog gradskog naselja.

Članak preuzet s portala Osijek031

http://www.osijek031.com/osijek.php?topic_id=20573