20. svibnja 2015. u našoj školi održan je ispraćaj još jedne generacije maturanata! Učenici četvrtih razreda uz svoje razrednike, profesore, ravnatelja te vrijedne učenike trećih razreda napustili su II. gimnaziju Osijek i time završili jedan period svoga života!

Iako je ovo već četvrti puta da za školsku stranicu pišem o ovome događaju, sada mi je znatno teže i kompliciranije jer sam ove godine i sama bila među onima kojima su profesori mahnuli i od srca poželjeli svu sreću. Prethodne tri godine i donekle sam objektivno pisala o ispraćaju, ali uvijek me obuzimalo neko posebno raspoloženje koje se miješalo tugom i srećom, iščekivanjem i žalošćenjem…

Svaki puta sjetila sam se 5. rujna 2011. kada sam zajedno sa svim ostalim školskim kolegama započela srednjoškolsko obrazovanje. Bio je to sunčani dan, a ne pišem to samo zato što ljepše zvuči, već uistinu jest. Dan sličan onome jučerašnjem, vremenske prilike identične, a mi… Prije 4 godine manji i djetinjastiji, ali zbunjeni, uzbuđeni, ne znamo što nas sve očekuje, neki od nas su još žalili za osnovnom školom, ali i s nestrpljenjem čekali gimnazijske dane, a jučer… Zreliji i odrasliji, ali i dalje zbunjeni jer ne znamo ni sami što nas sve sada očekuje, koji ciljevi se nameću, a koji zadaci stižu, veselimo se kraju gimnazijskoga razdoblja, ali sa sjetom gledamo u našu „Jezu“. I tek tada kada dođete do posljednjega dana, shvatite koliko ste vremena proveli tu, među svojim vršnjacima, usmjeravani riječima profesora, praćeni od strane stručne službe, voljeni od svojih razrednika!

Jučerašnji ispraćaj maturanata pokazao je koliko naša škola odiše slogom i prijateljstvima. Učenici trećih razreda su uz svoje razrednike pripremili hvale vrijedan ispraćaj. Svaki maturantski razred na poseban način dobio je zahvalu za boravak u II. gimnaziji Osijek. Skupljene su sve fotografije od našega ulaska u školu do samoga kraja, priređene su kape i već tradicionalne ruže. Druženja su bila prekrasna, osjećaji iskreni, a riječi zahvale trećim razredima i njihovim razrednicima nedostatne! Stoga ponovno hvala! Uslijedilo je veliko zvono, a njime je i odzvonio naš službeni kraj boravka u školi! Potrčali smo predvođeni našim razrednicama u novi početak. Obratio nam se naš ravnatelj prof. Vladimir Minarik, a svakom razredu uputio je posebnu poruku. Inače ova generacija maturanata posljednja je kojoj je ravnatelj poznatiji kao profesor povijesti iz učionice broj 14. Zatim su nas po posljednji puta prozvale naše razrednice, a učinile su to abecednim redom. Prof. Adrijana Kalčić – Salonja prozivala je A razred, zatim prof. Ljerka Šostarec, nakon nje prof. Ljubica Verner. Uslijedila je prof. Sonja Stojanović te na samome kraju E razred po posljednji puta prozvala je razrednica prof. Ivana Vučemilović – Šimunović.

Potekla je i pokoja suza, ali i uslijedilo veselo pozdravljanje i opraštanje s profesorima. Svjesni smo kako niti jednoga profesora, a pogotovo razrednice, nikada nećemo zaboraviti jer je svatko od njih na neki način utjecao na nas, usmjeravao nas i pomogao nam. Isto tako nadamo se da smo mi svoj duboko urezani trag ostavili u lijepom svijetlu i da će se profesori razveseliti kada te tragove u budućnosti pronađu. Otplesali smo i Quadrillu, a pred nama je zadatak za koji nas je pripremila ova škola – uspješno rješavanje ispita državne mature, upisivanje željenih fakulteta, kako zbog nas samih, tako i zbog profesora kojima će to biti najljepša zahvala za sav uloženi trud i rad tijekom našega gimnazijskoga obrazovanja. Ovime sam završila još jedan članak, ali ovoga puta znatno drugačiji. Bila je ovo druga strana ispovijesti o ispraćaju maturanata… Ona iskrena i ponosna!

 Tekst i fotografije  Amra Hodžić, 4.c, nekoliko fotografija i Nives Merčep, prof.

Ostale fotografije pogledajte u fotogaleriji