II. gimnazija Osijek

POVIJEST SE BRZO KREĆE KAD JE NOŠENA VATROM  

Povijesno je kretanje ispunjeno civilizacijskim sagorijevanjem i rađanjem. Kretanja ne bi ni bilo ako bi se civilizacija sastojalo do jednog naroda, jedne tradicije, i dopušta monolog jedne kulture koja bi samu sebe uništila jer ne bi imala duboki stvaralačkih izvora.

 U kretanje općeljudskoga, tradicija i nacionalna posebnost podlogom su i svekoliku napretku. Vlastito je sveza s općeljudskim. Zato je NAŠA (MOJA)  ljudska i besmrtna misao koja ne dopušta da propustimo nijedan napor u traženju suglasnosti s najboljim u nama. Naša povijest je naše traženje koje je u burnim i promjenjivim vremenima nošeno ljubavlju i žarom – vatrom.

Baš zato nismo apstraktni, već smo duboko svjesni da su hrvatski ljudi stvarali posebnost u općenitom i otkrivali vrijednosti vlastitih prostora.

Sve što jesmo i sve što imamo dolazi iz te i takve prošlosti i nudi nam se da je prepoznajemo kako bismo znali BITI I ŽIVJETI, bez obzira na surovost i lakomosti svijeta. BITI I ŽIVJETI nas obvezuje na traženje i pronalaženja. Dublje upoznavanje počinje upisom imena IZABRANIH – onih koji su usprkos vjetru prenosili širinu i radost! Oni su BILI I JESU jer su pokretači povijesti i želje za međusobnim upoznavanjem i prožimanjem, kako bismo postali više od onog što jesmo i kako bismo se s ponosom vraćali sebi i drugima.

Istočna Hrvatska je oduvijek imala i primala nositelje povijesnih kretanja i bila uključena u sva hrvatska življenja i prožimanja. U duhu takva življena još 1729. godine isusovci su osnovali Humanističku gimnaziju; jednu od najstarijih u Hrvatskoj. Osijek je time još jednom potvrdio da ostaje jednim od hrvatskih kulturnih središta.

Sadašnjost je prepoznavanje te i takve prošlosti i priprema za humaniju budućnost ispunjenu ponosom što pripadamo svom narodu i svom gradu.

Ni vi, tko god bili, nećete daleko stiži ako ne možete reći: «Radujem se što pripadam svom narodu i svojoj zemlji!»

                                                                ravnateljica 2. gimnazije, Marija Šerić, prof.

OSNIVANJE I POČECI OSJEČKE GIMNAZIJE OD 1729. DO 1791. GODINE

    U životu i razvitku svakog naroda škola predstavlja jednu od najznačajnijih prekretnica i pokretnica. To se osobito odnosi na gimnazije koje su bile i trebaju ostati središta prosvjete i kulture hrvatskoga naroda. Za Osijek i istočnu Hrvatsku gimnazije su temelji zapadno-europske kulturne tradicije i predstavljaju moderan razvoj. Zato je proslava 265. godine postojanja gimnazije u Osijeku rijetkost kojom se ne mogu pohvaliti mnoge druge sredine. Istina, bilo je određenih prekida, no ti su prekidi bili privremenog karaktera, kao uostalom i kod drugih ustanova i društava.

     Kulturno, prosvjetno i gospodarski visoko razvijena srednjovjekovna Slavonija i Osijek jako su stradali u materijalno, duhovnom i demografskom pogledu za vrijeme turske okupacije 1526-1687. godine. To područje nije samo zaustavljeno u brzom novovjekovnom razvoju, već je i upropašteno školstvo, vjerski i gospodarski život, porušeni i popaljeni brojni objekti i naselja a stanovništvo desetkovano. Desetogodišnji ratovi za oslobođenje istočne Hrvatske ispod turske okupacije krajem 17. st. još su više opustošili i uništili spomenuto područje. 

Slavonija je konačno oslobođena 1687. godine. S kršćanskom vojskom došli su redovnici i kler koji su uspostavljali crkvenu organizaciju te započeli duhovnu i vjersku obnovu. Tako su u Osijeku, najznačajnijem središtu istočne Hrvatske isusovci i franjevci podigli svoje rezidencije 1687. godine u Tvrđi, a kapucini 1703. u Gornjem gradu. Njihov dolazak i ostanak imao je, osim vjerskog značenja, i prosvjetno, jer su tada isusovci vodili poznate škole u svijetu zvane gimnazije. Franjevci su pak, više oslonjeni na hrvatsku tradiciju, imali u Osijeku važno vjersko, prosvjetno i kulturno središte za svoju provinciju Bosnu Srebrenu koja se protezala od Jadranskog mora do Budima, Osijek se tako preko isusovaca i franjevaca, a nešto kasnije i kapucina našao već početkom 18. st. u središtu Europe i hrvatskog naroda u prosvjetnom vjerskom i kulturnom pogledu. 

Sam grad Osijek je nakon protjerivanja turske vlasti 1687. godine potpao pod vrhovnu upravu Bečke komore. Zbog blizine turske granice koja je išla rijekom Savom od utoka u Dunav, a dalje Dunavom, te stalne opasnosti od turskih napada, izgradila je vojsku u središtu Osijeka jako utvrđenje prozvano Tvrđa. Zbog toga je jedan broj stanovništva Osijeka koje je živjelo u predgrađu preseljen zapadno i istočno od Tvrđe oko 2 km uz Dravu. Time je razbijena urbana osječka cjelina i stvorene su tri komorske općine Tvrđa (Nutarnji grad) te Gornji i Donji grad.

  Tvrđa je bila upravno, vojno, vjersko, prosvjetno, kulturno i trgovačko-obrtničko središte kroz cijelo 18. stoljeće. Većinsko stanovništvo je bilo hrvatsko, no osobito u Tvrđi je bilo dosta njemačkih, a u Donjem gradu i pravoslavnih doseljenika. Za grad Osijek, koji je do 30-tih godina 19. st. bio brojem stanovnika najveći grad u Hrvatskoj, uz brojne regionalne pa i izvan regionalne sadržaje, bilo je neophodno i jako prosvjetno središte. Pučke škole ili opismenjavanje u Osijeku započelo je već 1690. godine, a početkom 18. st. su podignute u pojedinim gradskim općinama i zgrade pučkih škola. Sve je to pripremilo otvaranje i tadašnje jedine srednje škole, gimnazije ili latinske škole u Osijeku početkom 18. stoljeća.itd.............

                                                                                       dr. Stjepan Sršen